petak, februar 7Agro servis

Neizvestan kraj poslovne godine u poljoprivredi

 

KO SE OSLONIO SAMO NA DRŽAVNE PODSTICAJE I RAZMENU ROBE OSTAO BEZ PROFITA

Osvrt: Čedomir Keco

  • Još se ne zna da li Vlada zaista hoće i kako da do kraja godine izmiri 12 milijardi dinara za podsticaje gazdinstvima prema važećem zakonu
  • Interventni otkup kukuruza umesto 200.000 tona sveden na oko 25.000 tona po ceni (najverovatnije) 19 din/kg
  • Otkup tovljenika po ekonomskim cenama od 170 dinara po kilogramu klaničari odbili na sastanku u Ministarstvu poljoprivrede
  • Veliki otpori ukidanju uzroka pada svinjarstva: prekomerni uvoz tovljenika, škart mesa…

Kako se bliži kraj poslovne godine u poljoprivredi Srbije sve je jasnija razlika između malih i velikih gazdinstava. Mala gazdinstva su ostala bez profita i državnih podsticaja za biljnu proizvodnju i mnogi su bez ovog novca posle prolećne jadno obavili i jesenju setvu pšenice. Dokaz da su na niskim granama pokazuje i podatak da su sejali pšenicu iz sopstvene merkantilne proizvodnje i to oko 60 odsto. Ovakav potez, kada se zna koje sve visokorodne sorte postoje, a za njih nemaju novac,  je i najjasnija  poruka gde je, zapravo, danas naša savremena poljoprivreda.

Proizvođači uljarica nisu dobili očekivanu cenu, niti su pronašli nova tržišta. Očekivanja od uljare „Bimal” u Brčkom su bila kratkotrajna, jer se ovaj prerađivač „uklopio u dogovor o ceni” sa srpskim uljarama.

Odgovor ratara na niske cene uljarica je glasan – „nećemo sejati suncokret i soju”! Od ove poruke nijedna fabrika se ne trese. Sa sadašnjom proizvođačkom cenom ulja oni su mogli da, uz zaradu, suncokret plate 40-42 dinara po kilogramu. Kod soje je za prerađivače profit još veći. Ali od konačne otkupne cene od 45 dinara za kilogram zrna izgleda da nema ništa. Istina, soju su sejali u regionima gde nema uslova za rad. Bilo je i lošeg roda čak i tamo gde je uvek dobro rodila. Vešti proizvođači soje neće odustati od gajenja ove uljarice. Kada na proleće do ratara, koji će biti bez para, stigne ponuda za razmenu robe (seme, đubrivo, zaštita) za rod, mnogi će to prihvatiti da ne bi gledali u parlog i ponovo sve ide po onoj izreci „Jovo nanovo”.

Više nema dileme, Vlada je namerno zakinula podsticaje poljoprivrednicima i  dug prema registrovanim gazdinstvima danas iznosi oko 12 milijardi dinara. U državnoj administraciji još nisu pronašli, a kažu da traže, model kako bi bez rebalansa izmirili zakonske obaveze. Šta je ovim potezom, zapravo, učinjeno? Mala gazdinstva su još u prvoj polovini godine ostali bez očekivanih 6.000 dinara po hektaru, a nedostatak tog novca je otežao i jesenju setvu. Tako su seljaci, bez da im to iko priznaje, pomogli stabilizaciju fiskalne politike. Premijer Vučić je rekao da će dug biti plaćen, ali to bez rebalansa uz nepoštovanjem zakona nije moguće.

U Mačvi i Sremu obori su puni visokokvalitetnih tovljenika, koji su „zreliji” od uvoznih. Inostrani farmeri, uz stimulatore, tove svega 86-90 dana i jeftinije nude takvu robu.

Naše tovljače bi sada donekle spasao interventni otkup ili razmena tovljenika za kvalitetan kukuruz. Prva ponuda za klanice može biti 10.000 komada, kažu u Mačvi. Samo u selima  Badovinci i Glušci, kao i u Sremu Laćarak i Martinci, ima više hiljada tovljenika pripremljenih za tržište.

Uvozom tovljenika, 6,7 miliona kilograma mesa najniže klase, srpsko svinjarstvo je uzdrmano do rušenja. Cena tovljenika je 120-130 din/kg žive vage. Obećane mere i veći prelevmani na uvoz svinja i zabrana korišćenja škart karcinomnog mesa ostali su samo pusta obećanja. Novi pravilnik o mesu i prerađevinama stopira se danima od objavljivanja u Službenom glasniku, jer sadržaj nije po volji klaničara.

 Ako se ovaj dokument uskoro ne pojavi u praksi, biće to samo dokaz više da je poljoprivreda za mnoge poslednja rupa na svirali.

Svaka priča o stočarstvu kao merilu uspešnosti agrara jedne zemlje kod nas nailazi na otpor. Tako u Ministarstvu poljoprivrede, iako još nisu isplatili mnoge obaveze, već najavljuju smanjenje premija u ovčarstvu i kozarstvu – upravo u sektoru gde možemo postići dobru proizvodnju, pa možda i izvoz  jaganjaca u Kinu, o čemu je potpisan protokol.

Kada razgovarate sa ozbiljnim i trezvenim poljoprivrednicima najčešće kažu da bi im više od premija odgovaralo sigurno tržište i pouzdani ugovori. Svoj loš status sada vezuju za otvorene granice za uvoz robe iz zemalja gde se više ulaže u poljoprivredu nego kod nas. Otuda neisplaćene premije više vide kao podastirač uvoznicima nego štednja države prema njima.

Ostavite odgovor

Dozvoli obaveštenja o novim vestima! Da Ne hvala